14. poglavlje
1 Čovjek rođen od žene je
2 Kao što cvijet procvjeta potom je otkinut, to odbjegne kao sjena i ne traje.
3 I to je ondje, ponad, gdje ti otvoriš oko, a ja sam taj kojeg ti pozivaš pred sud sa sobom u jednu parbu!
4 Tko će izvući čistog iz nečistog? Nitko.
5 Pošto je njegovo trajanje utvrđeno, jer si ti uspostavio račun o njegovim mjesecima i postavio jedan kraj koji se ne može prekoračiti,
6 pogledaj drugdje: Nek' ima jedan odmor i uživao kao jedan sezonac u svom blagdanu.
7 Jer postoji za drvo jedna nada; posijeku ga, ono se opet oporavi i ne prestaje puštati izdanke.
8 Nek' njegov korijen ostari u zemlji, nek njegova loza bude mrtva u prašini,
9 čim ono namiriši vodu, ono propupa i načini si jednu krošnju kao mlada biljka.
10 Ali, jedan junak umre i iščezne. Kad čovjek izdahne, gdje je dakle?
11 Voda bude li napustila more, presahla rijeka bude li presušila,
12 pokojnici neće se podići. Sve dok više neće biti nebesa, oni se neće probuditi i neće iskrsnuti iz svog sna.
13 Da si me samo ti skrio pod zemlju, da si me sklonio sve dok ne povrati se tvoja srdžba, da si mi utvrdio jedan rok kad ćeš me se sjetiti,
14 ali čovjek koji umre hoće li oživjeti? sve vrijeme moje tlake, ja bih čekao, sve dok ne dođe za mene obnova.
15 Ti bi pozvao, i ja bih ti odgovorio, ti bi problijedio zbog djela svojih ruku.
16 Dok sada ti odbrojavaš moje korake, ti ne bi pazio na moje grješke.
17 Zapečačena u jednoj vrećici bila bi moja pobuna, i ti bi bio premazao moj zločin.
18 A ipak se planina stropoštava i raspada, stijena bježi sa svog mjesta;
19 voda može drobiti kamenje, njeno curenje jaruži trošnu zemlju, ufanje ljudsko također ti si porušio.
20 Ti ga izbaciš iz boja i on ode, budući ga unakazio, ti ga progoniš.
21 Njegovi su sinovi štovani, on to ne sazna, jesu li osramoćeni, on ni to ne dozna.
22 Za njega samo pati njegovo tijelo, za njim samo njegovo srce se
Prijevod: Tomislav Dretar (Wikizvor, CC BY-SA 3.0); dopune iz javno dostupnih prijevoda.