31. poglavlje

1 Ja bijah sklopio jedan ugovor sa svojim očima: ne upirati pogled na jednu djevicu. 2 Koji dio, naime, Bog doznačuje koju baštinu Moćni utvrđuje? 3 Nije li to ruševina za izopačene, nevolja za zlodjelnike? 4 Ne vidi li, on, moje ponašanje? Ne vodi li računa o svim mojim koracima? 5 Dakle, jesam li ja činio put s laži, moja noga da li je hitila k prijevari? 6 Nek' me izvagne na točnoj vazi i Bog će priznati moje poštenje. 7 Ako su moji koraci zastranili, ako je moje srce slijedilo moje oči, ako je jedna mrlja natopila moje 8 tada, što ja sijem, nek' drugi pojede, moji izdanci, nek' ih se iskorijeni! 9 Ako moje srce bi zavedeno jednom dovim vratima, 10 nek za jednog drugog moja žena okreće žrvanj, i nek' na nju drugi liježe, 11 jer to biješe jedno besramlje, jedno nedjelo koje kažnjava moj 12 Jedna me vatra bijaše pojela sve do propasti, žderući sav moj plod sve do korijena. 13 Ako sam ja podcijenio pravo svog sluge ili svoje sluškinje u njihovoj parnici sa mnom, 14 što učiniti kad se Bog bude digao? Kad on bude ispitivao, što njemu odgovoriti? 15 Onaj koji me stvorio u trbuhu, nije li i njih također načinio? To je isti Bog koji nas je oblikovao u utrobi. 16 Jesam li ja odbijao molbe siromašnima, puštao venuti oči udovici? 17 Moja porcija, jedoh li ju ja sam, a da siroče ne bijaše imalo svoj dio, 18 dok je od mog djetinjstva raslo sa mnom kao s ocem, i što jedva izišao iz trbuha moje 19 Gledah li ja jednog bijednika lišenog odjeće, jednog nevoljnika koji se ne imaše čime pokriti, 20 a da mi njegova križa ne bijahu blagoslovljena i da on ne bi zagrijan 21 Jako sam ja vitlao pesnicom protiv jednog siročeta, znajući da sam podržavan u tribunalu, 22 nek' se moje pleće otkači od mojih leđa i moja se ruka slomi u laktu. 23 Ne, kazna Božja bijaše moj užas, ja ne mogoh ništa pred njegovim veličanstvom. 24 Ako sam ja stavio svoje pouzdanje u zlato, ako sam rekao finoj kovini: »Ti si moja sigurnost«, 25 ako sam ja izvlačio radost iz obilja svojih dobara, iz onoga čega moje ruke bijahu 26 ako, gledajući blistati svjetlost i mjesec se obrtati blistavi, 27 moje srce u tajnosti se dalo zavesti, i ako se moja ruka spustila na moja usta za jedan poljubac 28 to bi također bilo jedno nedjelo koje kažnjava moj sudac, jer ja bijah zanijekao Boga odozgo. 29 Jesam li se ja radovao ruševini svog neprijatelja, jesam li ja zadrhtao od radosti kad ga je nesreća zadesila? 30 Ja koji nisam dopuštao ustima svojim griješiti posvećujući ih smrti jednom 31 Moji gosti čak nisu li rekli: » Koga on nije nasitio mesom? « 32 Stranac ne provodiše noći napolju: ja otvarah vrata svoja putnicima. 33 Jesam li ja kao Adam prikrivao svoje pobune, skrivao u nutrini svojoj svoj grijeh? 34 I to zato što bih strahovao od mnijenja mnoštva i što me bijaše strašio prijezir obitelji, ušutkan da više ne prođem svoja vrata, 35 tko će mi dati nekoga tko me sluša? Evo moje posljednje riječi. Moćnom da mi odgovori! 36 Glede optusnice pisane od mojeg protivnika, eh dobro, ja ću nju nositi na svojim plećima, ja ću se njome ukrasiti kao jednom krunom. 37 Da, ja ću njemu svjedočiti o svojim koracima, ja ću njemu pripremiti jedan prinčevski prijem! 38 Ako je moja zemlja prosvjedovala protiv mene, ako su njene brazde natopljene suzama, 39 ako sam ja prožderao njenu snagu ne plativši, budući iscijedio i dušu iz nje, 40 tada nek' tu umjesto pšenice trnje raste i umjesto ječma, smrdljiva trava. Ovdje svršavaju riječi Jobove. =Uplitanje Elihuvljevo=