7. poglavlje
1 Nije li ovo vrijeme jedne tlake i kao dani sezonca koji provodi dane svoje?
2 Kao što jedan rob uzdiše u sjeni, i kao što jedan sezonac očekuje svoju isplatu,
3 tako su mjeseci ništavila na mom dijelu i dodijeljene su mi noći satiruće:
4 Jedva legao ja sam sebi kažem: »Kad ću se dignuti?« Večer ne svršava, i ja se opijam ludilom sve do zore.
5 Moje se tijelo ogrnulo crvima i korom zemljanom, moja koža se raspucava i gnoji.
6 Moji su dani projurili, brže no lađa, oni su prekinuti, na kraju konca.
7 Podsjeti se da moj život nije no jedan dah, i da moje oko neće više vidjeti sreće.
8 Neće me više uočavati, oko koje me gledaše. Tvoje oči bit će na meni, a ja ću prestati biti.
9 Jedan oblak se rasipa i odlazi: evo ga kako silazi pod zemlju da se više ne uspne!
10 On se neće više vratiti u svoju kuću, njegovo ga ognjište neće više prepoznati.
11 Dakle, ja neću više zauzdavati usta svojih; daha zadihanog, ja ću govoriti;
12 Jesam li ja Ocean ili Čudovište morsko da postavljas ? jednu stražu protiv mene?
13 Kad ja kažem: » Moj krevet će me olakšati, moj će ležaj stišati moju žalbu, «
14 tada, ti me mučiš snovima, i prikazama ti me zastrašuješ.
15 Vješanje me zavodi. Smrt radije no moj kostur!
16 Ja se sprdam! ja neću uvijek živjeti. Pusti me, jer moji dani se
17 Što je jedan smrtnik da se od njega pravi jedan tako velik slučaj, za uprti u njega toliku pažnju
18 do točke da ga se provjerava svako jutro, da ga se ispituje svaki čaš
19 Kad ćeš me prestati vrebati? Hoćeš li pustiti da gutam svoju
20 Jesam li ja zgriješio? Što to tebi uhodo čovjekova? Zašto si me uzeo za cilj? U čemu sam te zadužio?
21 Ne možeš li podnijeti moju pobunu, pustiti proći moj grijeh? Jer, evo me već ležećeg u prašini. Ti ćeš me tražiti pipkajući: ja ću već prestati biti.
Prijevod: Tomislav Dretar (Wikizvor, CC BY-SA 3.0); dopune iz javno dostupnih prijevoda.