Čitanja

1Riječ GOSPODOVA uputi se Jonasu sinu Amitajevu: 2Diži se! idi u Ninivu veliki grad i prorokuj protiv nje jedno proročanstvo, jer opakost njenih stanovnika uspela se sve do mene. 3Jona se diže, ali za pobjeći u Tarsis izvan nazočnosti GOSPODOVE. On siđe u Jaffu, tu nađe jednu lađu za ići u Tarsis; on ju unajmi, ukrca se da ga posada odveze u Tarsis izvan nazočnosti GOSPODOVE. 4Ali, GOSPOD baci na more jedan žestoki vjetar; more se odmah razulari toliko da lađi zaprijeti biti razbijena. 5Mornari, zahvaćeni strahom, pozvaše u pomoć, svaki se obrati svom bogu, i, za olakšati se oni pobacaše u more sve predmete koji se nađoše na palubi. Glede Jone, povučenog na dnu lađe, on bijaše legao i spavao dubokim snom. 6Tada kapetan se primače k njemu i reče mu: ” Hej! što! ti spavaš!® Diži se, zazovi svog boga. Možda će taj bog pomisliti na nas i mi nećemo propasti.“ 7Potom oni rekoše između sebe: ”Dođite, bacimo kocku da doznamo tko je krivac za nesreću koja nas snađe.“ Oni ždrijebaše i ždrijeb pade na Jonu. 8Oni mu dakle rekoše: ”Reci nam što je tvoj posao. Otkud dolaziš ti? Koje si ti narodnosti?“ 9On im odgovori: ”Ja sam Hebrej, i to je GOSPOD Bog s neba kojeg ja obožavam, onaj koji je stvorio more i kontinente.“ 10Obuzeti velikim strahom, ljudi mu rekoše: ” što si ti to učinio!“ Prema priči koju im je ispričao, oni doznadoše, naime, da bježi iz nazočnosti GOSPODOVE. 11” što da ti radimo, da more prestane biti protiv nas? “ rekoše mu oni, jer more bijaše sve bješnje i bješnje. 12On im reče: ”Podignite me i bacite me u more da ono prestane biti protiv vas; ja znam dobro da je to zbog mene što je ova velika oluja protiv vas.“ 13Međutim ljudi zaveslaše da bi prišli obali, ali uzalud: more sve više i više je bješnjelo protiv njih. 14Oni zazvaše dakle GOSPODA i povikaše: ” Ah! GOSPODE, mi ne želimo umrijeti dijeleći sudbinu ovog čovjeka. Ne tereti nas jednim ubojstvom zbog kojeg smo nedužni. Jer, ti si GOSPOD koji čini što mu godi.“ 15Ljudi podigoše tada Jonasa i baciše ga u more. Odmah more se umiri, zaustavi se njegovo bješnjenje. 16A ljudi biše obuzeti jednim velikim strahom glede GOSPODA, oni mu ponudiše jednu žrtvu i učiniše zavjete.

2Bože, ti si moj Bog! Od jutra ja te žudim; moja duša žeđa za tobom; moje tijelo vene kraj tebe, u jednoj sasušenoj zemlji, iscrpljenoj, bez vode. 3Da, ja sam te promatrao u svetištu gledajući tvoju snagu i tvoju slavu; 4tvoja vjernost valjajući više no život, moje su te usne slavile. 5Da, ja ću tebe blagosiljati cijelim trajanjem mog života, i tvojem imenu, ja ću podizati ruke. 6Kao mašću i uljem, ja ću se nasititi, i radošću na usnama, moja usta pjevat će hvalospjeve. 8Jer ti si bio moja pomoć, u sjeni tvojih krila ja sam kliktao od radosti. 9Ja sam se privrgao k tebi svom svojom dušom, i tvoja me desnica pridržava.