Slava Ocu

Na kraju svake desetice krunice, kao kratak zaziv hvale u bilo kojem trenutku dana, te na kraju psalama u časoslovu i drugim liturgijskim molitvama.

Ova kratka molitva ne traži ništa - samo hvali. Spominje sve tri Božanske osobe zajedno, Oca, Sina i Duha Svetoga, i tako u nekoliko riječi potvrđuje vjeru u Presveto Trojstvo, jednog Boga u tri osobe.

Naziva se i "doksologijom" (od grčke riječi za slavu, doxa) i jedan je od najstarijih kršćanskih obrazaca hvale - slične formule spominjanja Oca, Sina i Duha nalaze se već kod ranih crkvenih pisaca u 2. i 3. stoljeću, iako se točan tekst kakav danas molimo ustalio nešto kasnije.

Rečenica o vremenu, "kako bijaše na početku, tako i sada i vazda, i u vijeke vjekova", podsjeća da Božja slava nije nešto što raste ili opada s ljudskom poviješću, nego je uvijek ista - prije stvaranja svijeta, sada i nakon svega. Zbog toga se ova molitva često koristi kao svojevrsni interpunkcijski znak u liturgiji: zaključuje psalam, deseticu krunice ili niz drugih molitava i vraća pozornost na Boga prije nego se prijeđe na sljedeći dio.

Baš zato što ne sadrži nijednu molbu, prikladna je za trenutke kad čovjek ne zna što bi tražio, ali osjeća potrebu izgovoriti nešto istinito o Bogu - jednostavna, gotova rečenica hvale koja ne ovisi o raspoloženju ni o okolnostima.

Formula hvale Ocu, Sinu i Duhu Svetom razvila se u ranoj Crkvi kao izraz trinitarne vjere, s korijenima u liturgijskoj praksi 2. i 3. stoljeća. Ustaljeni tekst kakav se danas moli oblikovao se postupno kroz prva stoljeća kršćanstva i ušao u redovitu uporabu u liturgiji i krunici.