Blažena Marija od Propetog Isusa Petković, redovnica

Djevojka iz Blata koja je rano izabrala put

Marija Petković rodila se 10. prosinca 1892. u Blatu na Korčuli, u imućnoj obitelji Marije i Antuna Petkovića, poznatog nadimkom Kovač. Već je kao djevojka u tinejdžerskim godinama položila privatni zavjet čistoće, znak neuobičajeno rane i duboke duhovne zrelosti za djevojku iz malog dalmatinskog mjesta na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Unatoč čestim bolestima koje su je pratile od djetinjstva, aktivno se uključila u poučavanje djece i vođenje vjerskih društava u svojoj mjesnoj zajednici, pokazujući rano zanimanje za odgojni i karitativni rad.

Poziv biskupa Marčelića

Prekretnica u njezinu životu dogodila se kad su redovnice koje su dotad vodile jednu dobrotvornu ustanovu u Blatu tu ustanovu napustile. Dubrovački biskup Josip Marčelić, prepoznavši u mladoj Mariji sposobnost i predanost, pozvao ju je da preuzme brigu o zapuštenoj djeci koja su ostala bez skrbi. Marija je taj poziv prihvatila unatoč vlastitom krhkom zdravlju i skromnim sredstvima kojima je raspolagala.

Osnivanje Družbe Kćeri Milosrđa

Nakon nekoliko godina rada s napuštenom djecom, Marija je 4. listopada 1920. godine formalno osnovala Družbu Kćeri Milosrđa Trećega samostanskog reda svetog Franje, redovničku zajednicu posvećenu djelima milosrđa prema najugroženijima - napuštenoj djeci, siromasima i bolesnima. Zajednica je počela djelovati s vrlo oskudnim sredstvima, no marljivim radom sestara uspjela je s vremenom zbrinuti i do tristo pedeset siromašne djece u svojim ustanovama.

Družba se postupno širila izvan Korčule, otvarajući dječje domove i prihvatilišta diljem Dalmacije, Slavonije i Vojvodine, prilagođavajući svoje djelovanje potrebama pojedinih krajeva u kojima je siromaštvo i napuštenost djece bili osobito izraženi.

Poslanje u Južnoj Americi

Marijino se djelovanje nije ograničilo na hrvatske krajeve. Između 1940. i 1952. godine osobno je vodila širenje Družbe u Južnoj Americi, gdje su sestre počele djelovati u Argentini, Čileu, Paragvaju i Urugvaju, uglavnom među hrvatskim iseljenicima i lokalnim siromašnim stanovništvom. Ta je grana Družbe s vremenom znatno narasla i danas u tim zemljama djeluje oko dvjesto pedeset sestara, znak koliko je duboko Marijino djelo pustilo korijene izvan granica domovine.

Zaštitnica djece bez glasa

Ono što je Mariju posebno odlikovalo bila je sposobnost da prepozna dijete u nevolji ondje gdje ga drugi nisu vidjeli - u siročadi, napuštenoj djeci i onima koje je društvo lako zaboravljalo. Njezina duhovna baština, sažeta u molitvi koja poziva da se ne okreće pogled od potrebitih, ostala je temeljno geslo Družbe koju je osnovala, obilježje koje su njezine sestre nastavile njegovati i nakon njezine smrti.

Smrt i proglašenje blaženom

Marija Petković umrla je 9. srpnja 1966. godine, nakon što je desetljećima vodila zajednicu koju je osnovala i pratila njezino širenje na dva kontinenta. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku, prigodom svog trećeg posjeta Hrvatskoj. Družba Kćeri Milosrđa svetog Franje 1956. godine postala je ustanova papinskog prava, a danas broji više od četiri stotine sestara koje djeluju u zemljama Europe te Južne i Sjeverne Amerike, s matičnom kućom i svetištem u Blatu na Korčuli te sjedištem Hrvatske provincije u Zagrebu.

Duhovnost utemeljena na franjevačkom nasljeđu

Marija je Družbu koju je osnovala smjestila unutar franjevačke duhovne tradicije, birajući za svoje sestre pravilo Trećega samostanskog reda svetog Franje, obilježeno jednostavnošću života, siromaštvom i konkretnom brigom za najugroženije, u skladu s duhom koji je i sam Franjo Asiški njegovao prema gubavcima i odbačenima svoga doba. Ta joj je duhovna baština omogućila da izgradi zajednicu usmjerenu prije svega na praktično djelovanje, a ne na kontemplativno povlačenje iz svijeta, pristup koji je bio posebno prilagođen potrebama siromašne dalmatinske i slavonske sredine u kojoj je djelovala.

Širenje Družbe u Južnu Ameriku sredinom dvadesetog stoljeća, u vrijeme velikih iseljeničkih valova iz Hrvatske, odgovaralo je i duhovnim potrebama brojnih hrvatskih iseljenika koji su ondje tražili duhovnu i socijalnu potporu daleko od domovine. Time je Marijino djelo, iako utemeljeno u skromnim okolnostima malog dalmatinskog mjesta, poprimilo trajnu međunarodnu dimenziju koja traje i danas, gotovo stoljeće nakon osnutka prve zajednice u Blatu.