Sveti Bazilije Veliki, biskup i crkveni naučitelj

Sin ugledne obitelji, učenik triju gradova

Bazilije je rođen oko 329. godine u Cezareji Kapadocijskoj, u obitelji koja je Crkvi dala nekoliko svetaca: baku Makrinu Stariju, majku Emeliju, brata Grgura Nisenskog te sestru Makrinu Mlađu, koja je snažno utjecala na njegov kasniji duhovni preokret. Osnovno obrazovanje stekao je u Cezareji kod učitelja Karterija, a retoriku je usavršavao u Cezareji Palestinskoj i u Aleksandriji. Studije je dovršio u Ateni, gdje je proveo oko deset godina uz slavne učitelje Himerija i Proheresija. Ondje je sklopio doživotno prijateljstvo s Grgurom Nazijanskim, s kojim je dijelio, kako sam kaže, zajedničku odluku da napusti svijet i posveti se isključivo Bogu.

Od profesora retorike do pustinjaka

Nakon povratka iz Atene Bazilije je kratko predavao retoriku, no ubrzo je taj put napustio. Krstio se, a pod utjecajem sestre Makrine i putovanja po egipatskim, palestinskim i sirijskim samostanima odlučio je posvetiti se asketskom životu. Povukao se u Pont, na obale rijeke Iris, gdje je osnovao redovničku zajednicu i sastavio pravila zajedničkog života koja su kasnije oblikovala cjelokupno istočno redovništvo - zbog čega ga se naziva ocem istočnog redovništva. Njegova su pravila (Duža i Kraća pravila) inzistirala na zajedničkom, a ne isključivo samotničkom obliku redovništva, radu, molitvi i poslušnosti.

Svećenik i branitelj nicejske vjere

Zaređen za svećenika, Bazilije je postao blizak suradnik cezarejskog biskupa Euzebija te se istaknuo u obrani nicejskog nauka protiv arijanstva, koje je u to doba uživalo carsku naklonost. Godine 370. izabran je za biskupa Cezareje i time postao metropolit Kapadocije, s crkvenom vlašću nad brojnim pokrajinama. Kao biskup pokazao je izniman organizacijski dar: reformirao je liturgijski život, discipliniralo svećenstvo i redovništvo te ustrajno branio pravovjerje u vrijeme kad je carsku vlast držao arijanski car Valens.

Sukob s carem Valentom

Kad je car Valent, sklon arijanstvu, pokušao pritiskom nametnuti svoje vjerske stavove kapadocijskim crkvama, Bazilije mu se suprotstavio s dostojanstvom koje su kasniji pisci uspoređivali s Ambrozijevim otporom caru Teodoziju. Prema predaji, na prijetnju progonstvom i oduzimanjem imovine odgovorio je da biskup koji ništa ne posjeduje ne može ništa izgubiti, a onaj tko je spreman na mučeništvo ne boji se smrti. Valent se na koncu nije usudio provesti otvoren progon protiv njega.

Bazilijada - grad za siromahe

Jedno od najtrajnijih Bazilijevih djela jest veliki dobrotvorni kompleks koji je podigao u predgrađu Cezareje - bolnica, prihvatilište za putnike i siromahe te ustanova za osposobljavanje bolesnika i gubavaca. Kompleks je bio toliko opsežan da je oko njega narastao čitav novi dio grada, koji su suvremenici nazivali Bazilijadom. Time je Bazilije praktično utemeljio model kršćanske bolnice kakav Zapad kasnije preuzima.

Spisi i baština

Bazilije je ostavio bogat književni opus: dogmatske rasprave (osobito protiv arijanca Eunomija), homilije na Šestodnev i psalme, moralne i asketske spise, redovnička pravila te zbirku od 366 sačuvanih pisama koja svjedoče o njegovoj pastoralnoj i političkoj djelatnosti. Njegov spis o Duhu Svetom postao je temeljni tekst za kasniju trinitarnu teologiju. Po njemu je nazvana i istočna liturgija svetog Bazilija, koja se i danas slavi u pravoslavnim i grkokatoličkim crkvama tijekom određenih dana liturgijske godine. Umro je 1. siječnja 379. u Cezareji, iscrpljen asketskim životom i teretom crkvene uprave. Zajedno s Grgurom Nazijanskim i Grgurom Nisenskim ubraja se među takozvane Kapadočke oce, a Crkva ga časti kao crkvenog naučitelja.