Sveti Grgur Nazijanski, biskup i crkveni naučitelj

Djetinjstvo u Arijanzu i školovanje uz Bazilija

Grgur je rođen oko 325. ili 329. godine u Arijanzu blizu Nazijanza, u Kapadociji, kao sin biskupa Grgura Starijeg i majke Nonne, koja je snažno oblikovala njegovu pobožnost. Osnovno obrazovanje stekao je u Cezareji Kapadocijskoj, gdje je upoznao Bazilija, a retoriku je nastavio u Cezareji Palestinskoj i Aleksandriji. Studije je dovršio u Ateni, gdje je proveo oko deset godina uz slavne učitelje Himerija i Proheresija. Upravo je ondje s Bazilijem sklopio prijateljstvo koje je opisivao kao zajedničku odluku da napuste svijet i posvete se isključivo Bogu - prijateljstvo koje je obilježilo cijeli njegov život.

Povlačenje u samostan i unutarnji sukob dužnosti i samoće

Nakon povratka u domovinu Grgur se pridružio Baziliju u redovničkoj zajednici u Pontu, gdje su zajedno sastavljali duhovne i asketske spise. No za razliku od Bazilija, koji je lako preuzimao crkvenu upravu, Grgur je cijeloga života osjećao razdor između čežnje za samoćom i dužnosti koje su mu nametali otac i prijatelji. Otac ga je gotovo silom zaredio za svećenika u Nazijanzu, a Bazilije ga je kasnije, u sklopu crkvenopolitičkog sukoba s carigradskim vlastima, imenovao biskupom malenog i beznačajnog mjesta Sasime - odluka koja je gorko opteretila njihovo prijateljstvo, iako ga nikada nije u potpunosti uništila.

Govori koji su mu donijeli ime "Teolog"

Godine 379. maleno zajedništvo pravovjernih katolika u Carigradu, gradu u kojem je desetljećima prevladavao arijanizam, pozvalo je Grgura da im dođe pomoći. U skromnoj kućnoj crkvi nazvanoj Anastasia (Uskrsnuće) održao je niz propovijedi, među kojima se ističe pet takozvanih Teoloških govora, u kojima je s velikom jasnoćom i retoričkom snagom branio nicejsku vjeru u Presveto Trojstvo i božanstvo Duha Svetoga protiv arijanaca i pneumatomaha. Ti su govori ostali jedan od najvažnijih teoloških tekstova ranog kršćanstva, a Grguru su donijeli počasni naslov »Teolog« - naslov koji u kršćanskoj predaji, uz apostola Ivana, nosi jedino on.

Kratko i burno vrijeme na čelu Carigrada

Kad je car Teodozije 380. godine vratio Carigrad pravovjerju, svečano je uveo Grgura u prijestolje u crkvi Svete Sofije i priznao ga carigradskim biskupom. Sljedeće, 381. godine, Grgur je predsjedao Drugim ekumenskim koncilom u Carigradu, koji je potvrdio i dopunio nicejsko vjerovanje. Njegov je patrijarhat, međutim, ubrzo postao izvor spora: dio biskupa osporavao je zakonitost njegova imenovanja, a rasprave oko nasljedstva antiohijske stolice dodatno su zaoštrile napetosti. Duboko umoran od crkvenopolitičkih borbi, Grgur je sam podnio ostavku pred sabranim koncilom i napustio Carigrad nakon svega nekoliko mjeseci službe.

Povlačenje u samoću i posljednje godine

Vrativši se u rodni kraj, Grgur je 383. godine konačno mogao ostvariti ono za čime je cijeli život čeznuo - povukao se u potpunu samoću u Arijanzu, gdje je do smrti pisao pjesme, teološke rasprave i opsežnu prepisku. U tim je godinama sastavio i autobiografsku pjesmu »O svome životu«, dragocjen izvor za poznavanje njegova unutarnjeg svijeta i odnosa s Bazilijem. Umro je oko 389. ili 390. godine u Arijanzu.

Baština među Kapadočkim ocima

Zajedno s Bazilijem Velikim i Bazilijevim bratom Grgurom Nisenskim, Grgur Nazijanski ubraja se u takozvane Kapadočke oce, čija je trinitarna teologija odlučujuće oblikovala konačnu crkvenu formulaciju nauka o Presvetom Trojstvu. Crkva ga časti kao crkvenog naučitelja, a njegovi Teološki govori i danas se proučavaju kao jedan od vrhunaca ranokršćanske teološke misli.