Sveti Fabijan, papa i mučenik

Neočekivani izbor

Prema izvještaju crkvenog povjesničara Euzebija Cezarejskog, Fabijan je u Rim stigao sa svog imanja u vrijeme kad se okupljalo mnoštvo kako bi se izabrao nasljednik pokojnog pape Anterosa. Dok su se razmatrala imena uglednih i poznatih kandidata, na Fabijanovu je glavu, prema toj priči, sletjela golubica, a okupljeni su taj prizor protumačili kao znak Duha Svetoga, sličan onome pri Kristovu krštenju. Fabijan, o kojemu se dotad nije ni razmišljalo kao o kandidatu, izabran je jednoglasno i s velikim oduševljenjem te je 236. postao rimski biskup.

Četrnaest godina mirnog vodstva

Njegov je pontifikat, koji je trajao do 250., pripao razdoblju u kojem Crkva nije bila izložena velikim progonima, što mu je omogućilo da se posveti unutarnjem uređenju rimske zajednice. Prema Liber Pontificalisu, podijelio je grad na sedam crkvenih četvrti, svaku pod nadzorom jednog đakona, te imenovao sedam pođakona zaduženih za prikupljanje zapisa (tzv. acta) o mučenicima i sudskim postupcima protiv njih, čuvajući tako sjećanje na žrtve ranijih progona za buduće naraštaje.

Organizacija i skrb za mučenike

Postoji predaja da je Fabijan uveo takozvane niže redove u crkvenoj hijerarhiji, premda povjesničari o točnom opsegu te reforme nisu jednoglasni. Dao je iskopati posmrtne ostatke pape Pontijana, koji je umro u progonstvu na Sardiniji, i prenio ih u Rim, u katakombe svetog Kalista, čime je odao počast prethodniku koji je umro za vjeru. Prema svjedočanstvu svetog Ciprijana, osudio je i biskupa Privata iz Lambeze zbog krivovjerja, a primio je i obranu vjerodostojnosti Origena, tada spornog teologa i biblijskog učenjaka.

Misija u Galiji

Prema kasnijoj, no relativno starijoj predaji, Fabijan je oko 245. poslao sedmoricu biskupa kao misionare u Galiju, gdje su utemeljili nekoliko važnih biskupija, uključujući Tours, Arles, Narbonne, Toulouse, Pariz, Clermont i Limoges. Ta je tradicija, iako kasnije zapisana, odigrala važnu ulogu u samorazumijevanju francuske Crkve o vlastitim počecima.

Mučeništvo i štovanje

Mir koji je obilježio veći dio njegova pontifikata prekinut je 250., kad je car Decije pokrenuo sustavan progon kršćana diljem Carstva. Fabijan je među prvima uhićen i pogubljen 20. siječnja 250. Pokopan je u kripti papa u katakombama svetog Kalista, gdje mu je 1850. otkriven izvorni grčki nadgrobni natpis. Časti se kao mučenik i svetac, a njegov se blagdan slavi 20. siječnja; ostao je upamćen kao papa čija je smrt označila kraj dugog razdoblja mira i početak jednog od najtežih progona rane Crkve.

Godine mira i sukob s Decijem

Fabijanov pontifikat najveći je dio svog trajanja, pod carevima Gordijanom III. i Filipom Arapinom, proveo u razdoblju relativnog mira, koje je uključivalo i slavlje tisućite obljetnice Rima 248. godine. Prema jednoj liniji predaje, kad je 249. na vlast došao Decije i naredio javno žrtvovanje poganskim bogovima, Fabijan je bio prvi koji je odbio carev proglas, zbog čega je umro u zatvoru Tulijanu, prema toj verziji od gluđi, a ne neposrednim pogubljenjem; druga predaja, koju prenosi Euzebije, govori jednostavnije o mučeničkoj smrti. Obje verzije slažu se da je umro 250. kao prva, najuglednija žrtva Decijeva progona u Rimu.

Uspomena u ranoj kršćanskoj arheologiji

Otkriće Fabijanova izvornog grčkog nadgrobnog natpisa 1850. u katakombama svetog Kalista, s riječju episkopos i skraćenicom za mučeništvo, jedan je od najvažnijih arheoloških nalaza za poznavanje ranih rimskih papa, jer potvrđuje njegov naslov i status neovisno o kasnijim, ponekad nepouzdanim pisanim izvorima. Taj natpis, koji je otkrio arheolog Giovanni Battista de Rossi, pomogao je istraživačima točnije datirati i identificirati grobove i drugih ranih rimskih biskupa pokopanih u istoj kripti, poznatoj kao Kripta papa.

Odnos prema Origenu

Fabijanova otvorenost prema Origenu, jednom od najvećih, ali i najspornijih kršćanskih mislilaca tog doba, pokazuje da rimska Crkva u tom razdoblju još nije zauzela konačan stav o mnogim teološkim pitanjima koja će tek kasnije biti definirana na saborima. Fabijan je saslušao Origenovu obranu vlastite pravovjernosti i, prema sačuvanim svjedočanstvima, nije ga osudio, za razliku od nekih drugih crkvenih poglavara njegova doba.