Sveti Gotfrid, biskup

Put u samostan

Gotfrid je rođen 1066. godine u Francuskoj, u vrijeme kad je zapadna Crkva bila duboko zahvaćena problemom simonije, kupoprodaje crkvenih službi, i borbom papa za investituru protiv svjetovnih vladara. O njegovu podrijetlu i mladosti izvori govore malo, no zna se da se rano opredijelio za redovnički život.

Pet je godina proveo formirajući se u monaškoj disciplini u opatiji Saint-Quentin, gdje je zaređen za svećenika. Ondje je stekao ugled čovjeka strogog života i nepokolebljiva poštenja, po čemu će ostati poznat cijeloga života. Iz Saint-Quentina prešao je u drugi samostan, u Nogentu, gdje je postao opat i vodio zajednicu prema strogim benediktinskim pravilima.

Biskup Amiensa

Kada je 1104. godine ostalo upražnjeno biskupsko sjedište Amiensa, klerici i građani grada izabrali su Gotfrida upravo zbog njegove reputacije, u vremenu kad se biskupske službe često stjecalo novcem ili političkim vezama, a ne zaslugama. Gotfrid je u grad ušao kao skroman hodočasnik, bez sjaja i počasti koje su obično pratile ustoličenje novog biskupa.

Kao biskup odmah se posvetio dvama zadacima: obnovi moralne discipline među svećenstvom, gdje je iskorjenjivao simoniju i konkubinat, te uspostavi mira između gradskog plemstva i stanovništva. Podržavao je nastojanja građana Amiensa da izbore veću samoupravu, takozvanu komunu, protiv samovolje lokalnih feudalaca, čime je sebi stvorio moćne protivnike među plemstvom koje je gubilo prihode i utjecaj.

Sukobi i progon

Gotfridova reformska revnost nije naišla na jednodušno odobravanje. Dio klera koji je živio raskalašeno i dio plemstva koje se osjećalo ugroženim njegovom podrškom gradskoj samoupravi organizirali su otpor protiv njega. Predaja i kasniji životopisi navode da je čak bio žrtva pokušaja trovanja, znak koliko su njegove reforme dirale u interese moćnika.

Unatoč pritiscima, Gotfrid je ustrajao u svojoj službi, ne odustajući od zahtjeva za čistoćom klera i pravednim odnosom prema običnim stanovnicima biskupije. Njegov je stav bio jasan izraz šireg reformnog pokreta koji je u to doba zahvatio Crkvu, poznatog kao gregorijanska reforma, po papi Grguru VII.

Smrt i štovanje

Gotfrid je umro 8. studenoga 1115. godine, tijekom hodočašća prema crkvi posvećenoj svetim mučenicima Crispinu i Crispinijanu. Pokopan je, prema vlastitoj želji, u opatiji posvećenoj tim svecima, a ne u vlastitoj katedrali u Amiensu, znak njegove trajne poniznosti čak i pri kraju biskupske službe.

Štovan je kao svetac ubrzo nakon smrti, u lokalnoj biskupiji Amiensa i u benediktinskim krugovima kojima je pripadao prije episkopata. Blagdan mu se u kalendarima uglavnom bilježi 8. studenoga, na dan njegove smrti. Njegov je lik ostao primjer biskupa koji je stao na stranu reforme i pravednosti unatoč otporu i osobnoj opasnosti, obilježje koje su srednjovjekovni pisci osobito cijenili kod crkvenih poglavara njegova doba.

Gotfrid u kontekstu svog vremena

Gotfridov je biskupski mandat pao u razdoblje koje povjesničari nazivaju investiturnom borbom, sukobom između papinstva i svjetovnih vladara oko toga tko postavlja biskupe i opate. U tom je ozračju izbor biskupa poput Gotfrida, zbog zasluga i moralnog ugleda, a ne zbog novca ili plemićkih veza, predstavljao izravnu podršku reformnim nastojanjima Rima i izazov ustaljenoj praksi feudalnog plemstva da crkvene službe drži pod svojom kontrolom.

Njegova podrška zahtjevu građana Amiensa za komunalnom samoupravom također se uklapa u širi europski val u kojem su gradovi jedanaestog i dvanaestog stoljeća tražili veću neovisnost od lokalnih feudalaca. Time Gotfrid nije bio samo crkveni reformator nego i sudionik šireg društvenog pomaka svoga doba, što dodatno objašnjava žestinu otpora s kojim se suočio.