Sveti Leopold Bogdan Mandić, svećenik (spomen smrti)

Dijete Boke kotorske

Bogdan Ivan Mandić rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, u Boki kotorskoj, kao dvanaesto dijete u obitelji trgovca. Odrastao je u sredini gdje su se katolici i pravoslavni susretali u svakodnevnom životu, iskustvo koje će odrediti jednu od najdubljih čežnji njegova kasnijeg redovničkog poziva. Bio je sitna rasta, tek nešto preko sto trideset centimetara, mucao je i cijeloga je života bolovao od reumatskih tegoba koje su mu otežavale kretanje i govor.

S nepunih šesnaest godina stupio je u kapucinski red te je 1884. otišao na studij u Italiju, gdje je proveo ostatak života. Zaređen je za svećenika 1890. godine, uzevši redovničko ime Leopold.

Poziv koji nije mogao ostvariti

Mladi je fra Leopold gorio od želje za misionarskim radom među kršćanima istočnih Crkava, sanjajući o doprinosu ponovnom sjedinjenju katoličkog Zapada i pravoslavnog Istoka, podjeli koja ga je od djetinjstva duboko pogađala. No njegovi poglavari, uvidjevši njegovo slabo zdravlje i teškoće u govoru, procijenili su da nije sposoban za zahtjevan misionarski rad i umjesto toga su ga uputili u drukčiju službu - ispovijedanje vjernika u samostanima sjeverne Italije.

Ta mu je odluka isprva teško pala, no prihvatio ju je u poslušnosti, ne znajući da će upravo ta, naizgled skromnija zadaća, postati njegov životni poziv i put do svetosti.

Cijeli život u ispovjedaonici

Od 1906. godine pa do smrti fra Leopold je živio u kapucinskom samostanu u Padovi, u blizini bazilike svetog Antuna, gdje je gotovo svaki dan po dvanaest i više sati provodio u ispovjedaonici. Primao je sve koji su dolazili, bez obzira na to koliko je red bio dug ili kasno doba dana, i postao je poznat po strpljivosti, blagosti i sposobnosti da grešniku vrati nadu umjesto da ga optereti strogošću.

Prema svjedočanstvima onih koji su ga poznavali, davao je blage pokore i uvijek je nalazio riječi ohrabrenja, čak i za one koji su se osjećali predaleko otišlima da bi im itko mogao pomoći. Ta ga je praksa učinila jednim od najtraženijih ispovjednika svoga doba u sjevernoj Italiji.

Čežnja za jedinstvom kršćana

Iako mu poziv na formalno misionarsko djelovanje među istočnim kršćanima nikada nije bio ostvaren, fra Leopold je tu čežnju živio kroz svakodnevnu molitvu za jedinstvo Crkava Istoka i Zapada. Govorio je da bi, kad bi mogao, htio da se posljednja kap njegove krvi prolije za taj cilj. Ta ga je usmjerenost učinila jednim od preteča kasnijeg ekumenskog pokreta unutar Katoličke crkve, iako je za života ostao gotovo nepoznat izvan uskog kruga svoje redovničke zajednice.

Smrt i proglašenje svetim

U proljeće 1942., usred Drugoga svjetskog rata, fra Leopoldu je dijagnosticiran rak jednjaka. Unatoč bolesti nastavio je primati penitente dokle god je mogao. Umro je u Padovi 30. srpnja 1942. godine, netom pošto je izgovorio riječi mise koje je, prema svjedočanstvu suradnika, tog jutra počeo slaviti.

Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 1976. godine, a papa Ivan Pavao II. svetim 1983. godine. Liturgijski spomen slavi se 12. svibnja, na dan njegova rođenja, dok se 30. srpnja u nekim mjestima spominje obljetnica njegove smrti.

Skromnost usred svjetskih previranja

Leopoldov je život u Padovi protjecao usporedno s dva svjetska rata i velikim političkim previranjima koja su zahvatila Europu i njegov rodni kraj u Boki kotorskoj. Unatoč tome, njegov se svakodnevni ritam gotovo nije mijenjao: ustajao je rano, slavio misu, a zatim satima sjedio u tijesnoj ispovjedaonici koja je, prema svjedočanstvima suvremenika, bila toliko skromnih dimenzija da je jedva mogao ispružiti noge. Upravo je ta izdržljivost u naizgled sitnoj i neupadljivoj službi, umjesto u kakvom vidljivom javnom djelovanju, njegovim suvremenicima postupno otkrivala dubinu njegove svetosti.

Redovnička braća u samostanu opisivala su ga kao čovjeka gotovo djetinje jednostavnosti u svakodnevnom ophođenju, no istodobno duboko prodornog u razumijevanju ljudske savjesti. Bolesnima i onima koji su dolazili u dubokoj životnoj krizi posvećivao je jednaku pažnju kao i uglednim posjetiteljima, ne praveći razliku prema društvenom položaju onoga tko dolazi na ispovijed. Ta jednakost u pristupu svima, siromašnima i uglednima podjednako, ostala je jedna od najupečatljivijih crta njegova lika.