Sveti Nerej i Ahilej, mučenici

Dvojica pretorijanaca

Prema staroj rimskoj predaji koju je zapisao papa Damaz u 4. stoljeću, Nerej i Ahilej bili su vojnici u carskoj pretorijanskoj gardi, službi koja je od svojih pripadnika tražila potpunu odanost caru i sudjelovanje u progonima kršćana. Legendarna „Djela” koja se o njima kasnije razvila navode da su bili dvorjani i, prema jednoj verziji, eunusi u službi Flavije Domitile, nećakinje cara Domicijana. Gledajući postojanost mučenika koje su morali progoniti, prema predaji su se duboko potresli i sami prihvatili kršćansku vjeru.

Obraćenje i napuštanje službe

Legenda opisuje kako su, pošto su primili krštenje, odbacili oružje i vojne oznake te javno odbili dalje sudjelovati u nasilju države nad kršćanima. Takav je čin u rimskom vojnom sustavu značio otvorenu pobunu protiv cara i gotovo sigurnu smrtnu presudu, jer je napuštanje legije bez dopuštenja bilo teško kažnjivo djelo. Djela ih prikazuju kako prate Domitilu, koja je zbog svoje vjere prognana na otok Ponziju, a zatim u Terracinu.

Mučeništvo

Prema predaji, Nerej i Ahilej su u Terracini bili obezglavljeni, dok je Domitila spaljena jer je odbila prinijeti žrtvu poganskim božanstvima. Precizan datum mučeništva nije poznat; kasnija ga je predaja smjestila u doba cara Dioklecijana, oko 304. godine, iako moderni povjesničari smatraju vjerojatnijim znatno ranije razdoblje, povezano s Domicijanovim progonima krajem 1. stoljeća. Katolička enciklopedija izričito napominje da detaljna „Djela” nemaju povijesnu vrijednost te da pripadaju književnom žanru pobožne legende, premda sama činjenica njihova mučeništva i drevnog kulta nije upitna.

Grob na Domitilinu groblju

Tijela dvojice mučenika pokopana su na imanju gospođe Domitile uz Ardeatinsku cestu južno od Rima, gdje se nalazi jedna od najstarijih i najprostranijih rimskih katakombi. Krajem 4. stoljeća nad njihovim je grobom podignuta trobrodna bazilika, a papa Damaz dao je uklesati natpis u njihovu čast. Arheološka istraživanja otkrila su ukrašene stupove s prikazom njihova pogubljenja te mramorne ostatke Damazova natpisa.

Otkriće grobova i sudbina relikvija

Grobovi Nereja i Ahileja bili su tijekom stoljeća zaboravljeni i zatrpani, sve dok ih arheolog Giovanni Battista de Rossi nije ponovno otkrio 1874. godine, prazne, jer su njihove kosti prethodno bile prenesene u grad. Relikvije su smještene u rimsku crkvu svetih Nereja i Ahileja, gdje ih je krajem 16. stoljeća obnovio kardinal Cezare Baronije, poznati crkveni povjesničar, koji je toj crkvi bio naslovni kardinal.

Štovanje u Rimu

Kult Nereja i Ahileja pripada među najstarije rimske mučeničke kultove, potvrđen već u 4. stoljeću. Papa Grgur Veliki održao je o njima poznatu homiliju u samoj njihovoj bazilici, hvaleći ih jer su, kako je rekao, „mrzili svijet i gazili ga pod nogama” usprkos tome što su mogli živjeti udobno u carskoj službi. Blagdan se u rimskom kalendaru obilježava 12. svibnja, zajedno sa spomenom Pankracija, mladog mučenika čije se ime u liturgijskoj predaji često spominje uz njihovo, iako su njegova povijest i mučeništvo zabilježeni zasebno.

Bazilika svetih Nereja i Ahileja

Crkva podignuta nad njihovim grobom na Ardeatinskoj cesti u kasnoj antici bila je jedna od važnijih rimskih titularnih crkava. Nakon stoljeća zapuštenosti obnovio ju je krajem 16. stoljeća kardinal Cezare Baronije, autor opsežnih crkvenih anala, koji je toj crkvi bio naslovni kardinal i koji je dao izraditi novi oltar te sačuvati stare stupove s reljefima mučeništva i ulomcima Damazova natpisa. Danas crkva stoji u samom Rimu, u blizini Terma Karakalinih, dok se izvorno groblje i katakombe Domitile, gdje su sveci prvotno bili pokopani, nalaze izvan starih gradskih zidina uz Ardeatinsku cestu i otvorene su za posjete kao jedna od većih rimskih podzemnih nekropola.

Povijesna vrijednost predaje

Suvremena crkvena povijest razlikuje jezgru povijesne činjenice, postojanje dvojice ranokršćanskih mučenika pokopanih na Domitilinu imanju, od kasnijih, znatno razrađenijih „Djela” nastalih stoljećima poslije, koja im pripisuju vojnu službu, dvorsku ulogu kod Domitile i točne okolnosti smrti. Upravo zbog te legendarne nadogradnje povjesničari datum i okolnosti njihova mučeništva smatraju nesigurnima, dok samo postojanje drevnog i neprekinutog kulta, potvrđenog Damazovim natpisom već u 4. stoljeću, ostaje izvan sumnje.