Sveti Volfgang, biskup

Odrastanje u švapskoj obitelji

Volfgang je rođen oko 924. godine u obitelji švapskih plemića iz Pfullingena. Već sa sedam godina dobio je kućnog učitelja, a kasnije je pohađao poznatu samostansku školu na otoku Reichenau na Bodenskom jezeru, gdje se školovao od 956. godine, a potom i katedralnu školu u Würzburgu kod učitelja Stjepana iz Novare, gdje je stekao ugled izvrsnog i marljivog učenika.

Učitelj u Trieru i odluka za samostan

Iako još nije bio svećenik, Volfgang je od 956. godine vodio školu pri nadbiskupskom dvoru u Trieru, na poziv nadbiskupa Henrika. Tu je službu napustio 965. godine, nakon nadbiskupove smrti, i stupio u benediktinski red u opatiji Einsiedeln u Švicarskoj. Ondje se tri godine posvetio jednostavnom redovničkom životu i podučavanju, prije nego što ga je 968. godine za svećenika zaredio biskup Ulrik Augsburški, jedan od velikih crkvenih osoba toga doba.

Nerado prihvaćena biskupska služba

Kad je 972. godine imenovan biskupom Regensburga, Volfgang je tu službu prihvatio bez oduševljenja, jer je više volio samostansku samoću. Ipak, kao biskup pokazao je odlučnost u obnovi crkvene stege - u samostanu Sankt Emmeram ponovno je uveo neovisne opate, a osnovao je i žensku zajednicu svetog Pavla u Regensburgu 983. godine, obnavljajući red i u samostanima Obermünster i Niedermünster. Znakovito je i da je dobrovoljno smanjio teritorij svoje biskupije kako bi omogućio osnivanje samostalne češke biskupije sa sjedištem u Pragu, koja je zaživjela 976. godine pod biskupom Dietmarom.

Poslanje k Mađarima i služba na dvoru

Nakon poraza Mađara u bitci na Lechu 955. godine, Volfgang je smatran najprikladnijim čovjekom za pokušaj njihova pokrštavanja te je poslan među njih propovijedati. Kasnije je, kao biskup, bio i odgojitelj budućeg cara svetog Henrika II. te pouzdani savjetnik cara Otona II., sudjelujući u državnim saborima i pohodima svoga vremena.

Smrt na putu i štovanje

Volfgang je umro 31. listopada 994. godine u selu Puppingu, u blizini Salzburga u današnjoj gornjoj Austriji, dok je bio na putu propovijedanja izvan svoje biskupije. Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Regensburg i pokopani u kripti samostana Sankt Emmeram. Za blaženoga ga je 1052. godine proglasio papa Leon IX. Njegov je lik kasnije nadahnuo i poznati slikarski ciklus Michaela Pachera iz petnaestog stoljeća, koji se danas čuva u minhenskoj Staroj pinakoteci - znak koliko je duboko njegov skroman i pristupačan lik ostao u sjećanju vjernika.

Legenda o vragu i crkvi

Narodna predaja iz alpskih krajeva ispreplela je Volfgangov lik s legendom prema kojoj je za izgradnju jedne crkve sklopio dogovor s đavlom, ali ga je na kraju nadmudrio - motiv koji se ponavlja u više srednjovjekovnih priča o svecima graditeljima. Takve priče, iako nemaju povijesnu vrijednost, pokazuju koliko je Volfgangov lik u narodnoj pobožnosti prerastao u simbol graditelja i zaštitnika, daleko izvan stvarnih povijesnih podataka o njegovu radu.

Odgojitelj budućeg cara

Posebno je važna Volfgangova uloga učitelja mladog Henrika, kasnijeg cara svetog Henrika II. - u srednjovjekovnoj je Europi odgoj budućeg vladara u rukama biskupa značio priliku da se u temelje vladarove osobnosti usade kršćanska načela pravednosti i skromne službe. Henrik II. kasnije je doista postao poznat po svojoj pobožnosti i brizi za crkvenu obnovu, što se dijelom pripisuje upravo Volfgangovu ranom utjecaju, a sam je car kasnije proglašen svetim, zajedno sa svojom suprugom svetom Kunigundom - dvostruko svjedočanstvo o duhovnoj klimi koju je Volfgang svojim odgojem i primjerom pomogao stvoriti na bavarskom i njemačkom dvoru.