20. poglavlje

1 Kad se metež stiša, Pavao dade dovesti učenike i ohrabri ih. Potom im reče zbogom i pođe put Makedonije. 2 Kad je prešao ta područja i dobrano ohrabrio braću, on stiže u Grčku gdje provede tri mjeseca. U času kad polažaše na more, kako Židovi urotiše se protiv njega, on odluči ponovo proći Makedonijom. 4 On imaše kao pratitelje: Sopatrosa, sina Pirusova, iz Bereje; Aristarka i Sekundusa, iz Soluna; Gajan, iz Derbe, i Timoteja, kao i Tihika i Trofima, iz pokrajine Azije. 5 Ta grupa, koja bijaše otišla naprijed, nas je čekala, u Troadi. 6 Što se tiče nas, budući pošli iz Filipa nakon dana beskvasnih kruhova, mi smo se ukrcali da bi njih sustigli, pet dana kasnije, u Troadi, gdje smo načinili stanku od jednog tjedna. 7 Prvog dana u tjednu, tada kad bijasmo sastali se za razlomiti kruh, Pavao, koji trebaše sutradan otputovati, uputi riječ braći i produži sastanak sve do ponoći. 8 Svjetiljaka ne manjkaše u gornjoj sobi gdje se mi bijasmo sastali. 9 Jedan mladići, zvan Eutih, koji bijaše sjedio na rubu prozora, pade u dubok san, sve dok Pavao ne završi govor. Pod utjecajem sna, on padne s trećeg kata i, kad su ga htjeli podići, on bijaše mrtav. 10 Pavao tada siđe, sunovrati se k njemu i uze ga u svoje ruke: » Ne mičite se! On je živ! « 11 Kad se uspeo, Pavao razlomi kruh i pojede: potom on produži sastanak sve do zore i tada ode. 12 Što se tiče mladića, odvedoše ga živog i to bi jedno neizmjerno okrjepljenje. 13 Odmaknuvši, mi smo se tada ukrcali na lađu u smjeru Asosa, gdje trebasmo preuzeti Pavla, koji trebaše tu se nalaziti na putu, kao što bijaše odlučio. 14 Kad nam se pridružio u Asosu, mi smo ga uzeli u lađu za stići u Mitilenu. 15 Otuda smo odjedrili sutradan sve do u visinu Hioa; prekosutradan, prošli smo Samos i 24 Ja, uostalom ne pridajem nikakvu vrijednost mom vlastitom životu; moj cilj, jest k dobru voditi moju trku i službu koju mi je Gospodin Isus povjerio: posvjedočiti Evanđelju milosti Božje. 16 Pavao bijaše naime, odlučio izbjeći izlazak u Efezu, da ne gubi vrijeme u Aziji. Imao je samo jednu hitnju: biti u Jeruzalemu ako je moguće, za dan Pedesetnice. 17 Iz Mileta, Pavao dade pozvati starješine crkve iz Efeza. 18 Kad se ini sastadoše, on im izjavi: » Vi znate kakvo je uvijek bilo moje držanje glede vas od dana mog dolaska u Aziju. 19 Ja sam služio Gospodina u svoj poniznosti, u suzama u sred iskušenja koja su mi donijele urote židovske. 20 Ja nisam ništa zanemario od onoga što bi moglo vama biti od koristi; naprotiv, ja sam propovijedao, ja sam vas poučio, javno kao i privatno; 21 moje svjedočenje pozivaše i Židove i Grke obratiti se Bogu u vjerovati u našeg Gospodina Isusa. 22 » Sada, zatvorenik Duha, evo me na cesti za Jeruzalem; ja ne znam koja će ondje biti moja sudbina, 23 ali, u svakom slučaju, Sveti Duh mi ju je potvrđivao iz grada u grad, lanci i nevolje me tu čekaše. 25 » Od sada, ja to dobro znam, evo, vi nećete više vidjeti lica mog, vi svi među kojima sam prošao proglašavajući Kraljevanje. 26 Ja to dakle, mogu danas potvrditi pred vama: ja sam čist od svake krvi. 27 Ja, nisam, zaista, ništa zanemario: naprotiv, to je naum Božji, u cijelosti, što sam vam ja oglašavao. 28 Pazite na sebe i sve stado kojem vas je Sveti duh namjestio čuvarima, budite pastiri Crkve Božje koju si je stekao putem svoje vlastite krvi. 29 » Ja znam dobro da nakon mog odlaska uvest će se među vas nemilosrdni vukovi koji neće štedjeti stada; 30 iz vaših vlastitih redova iskrsnut će ljudi izopačenih riječi koji će odvući učenike u svoju sljedbu. 31 Budite dakle pozorni, podsjećajući se da, noću i danju tijekom tri godine, ja nisam prestajao, u suzama, opominjati svakog od vas. 32 I sada, ja vas predajem bogu i njegovoj riječi milosti, koji ima moći izgraditi zgradu i osigurati baštinu svima posvećenima. 33 » Ja nisam hlepio srebra, zlata ili odjeće ničije. 34 Evo ruku, vi to znate sami, koje su opskrbljivale moje potrebe i one mojih drugova. 35 Ja sam to uvijek pokazivao, na taj način mučeći se treba doći u pomoći slabima i sjetiti se onih riječi koje Gospodin Isus sam bijaše izgovorio: Ima više sreće u davanju, no u primanju. « 36 Nakon tih riječi, on se spusti na koljena s njima svima i pomoli se. 37 Sav svijet tada zajeca i baci se o vrat Pavlov da bi ga zagrlio 38 njihova tuga potjecaše naročito od rečenice u kojoj on bijaše rekao da neće više vidjeti lica njegovog, potom ispratiše ga sve do lađe.