2. poglavlje
1 Rekao sam samom sebi: »Hajdemo, da te iskušam kroz radost, kušaj sreću!« I evo, to je također taština.
2 O smijehu, ja rekoh: » To je ludo!« A o radosti: »Što to znači?«
3 Ja odlučih u svomsrcu povlačiti svoje tijelo u vinu i, mudro vodeći srce svoje, ustrajavati na gluposti, dok se ne vidi što ima dobro za sinove Adamove činiti pod nebom tijekom dana odbrojanih za njihov život.
4 Ja se poduzeh velikih djela: sagradio sam sebi kuće, posadio vinograde;
5 načinio sebi vrtove i voćnjake, posadio sve vrste plodnog drveća;
6 načinio sebi bazene za zalijevati njihovom vodom šumu mladih stabala.
7 Kupovao sam sbii robove i sluškinje, imao sam mnogo zlužinčadi, i također krupne i sitne stoke u izobilju više no svi moji prethodnici u Jeruzalemu.
8 Ja sam također zgrnuo srebra i zlata, imanje kraljeva i Država; pribavio sam sebi pjevača i pjevačica i, slasti sinova Adamovih, jednu gospu, što ?, gospođe.
9 Ja postadoh velik, obogatih se više no svi moji prethodnici u Međutim moja mudrost, ona, mi pomagaše.
10 Ja nisam ništa odbio svojim očima što su mi zaiskale; nikakve radosti nisam lišio svoje srce, jer moje srce uživaše u svem mom radu: bio je to dio koji mi pripade svim mojim radom.
11 Ali, ja sam se okrenuo prema svim djelima koja bijahu učinjena mojim rukama i prema radu kojeg sam obavljao s toliko muke. Eh dobro! sve je to taština i propuh vjetra, nema u tom nikakve koristi pod suncem.
12 Okrenuo sam se tako, da ih osmotrim prema mudrosti, ludosti i gluposti. Tja! što će biti čovjek koji dođe poslije kralja Ono što se već učinilo s njim!
13 Evo što sam ja vidio: Veća je korist od mudrosti no od gluposti, kao od svjetlo no od tmina.
14 Mudar ima oči ondje gdje treba, bezumnik hoda u tminama. Ali ja znam, ja, da obojicu, ista sudbina stiže.
15 Tada, ja, sebi rekoh u sebi: Ovo što stiže bezumnika stići će i mene također, zašto dakle ja bijah tako mudarđ Ja sebi rekoh da i to također je taština.
16 Jer, nema sjećanja na mudraca, ne više no na bezumnika, za uvijek. Već u danima dolazećim sve će biti zaboravljeno: Eh štođ Mudrac umire kao i bezumnik!
17 Dakle, ja mrzim život, jer držim lošim ono što se zbiva pod suncem: sve je taština i puhanje vjetra.
18 Ja, ja mrzim sav rad koji sam obavio pod suncem, a koji ću prepustiti čovjeku koji će me naslijediti.
19 Tko zna da li će biti mudar il bezuman On će biti gazda svekolikom mojem radu, što bih ja radio sa svojm mudrošću pod suncem: To isto jest taština.
20 Ja sam se obeshrabrio za sav svoj rad koji sam obavio pod suncem.
21 Naime, evo jednog čovjeka koji je obavio svoj posao s mudrošću, znanošću i uspjehom: To će jednom čovjeku koji nije radio biti dano u njegov dio. To isto je taština i veliko zlo.
22 Da, što će ostati za tog čovjeka od sveg njegovog rada i sveg njegovog osobnog napora koji bude učinio, on, pod suncem?
23 Svi njegovi dani, naime, nisu drugo do bol, a njegovo bavljenje samo je patnja; čak i noću, njegovo je srce bez spokoja: To isto jest taština.
24 Ničeg dobrog za čovjeka, osim jesti i piti, kušati sreću u svom radu. Ja sam vidio da to također dolazi od ruke Božje.
25 Naime, reče On, » Tko može jesti i brinuti se bez mog znanja«
26 Da, čovjeku koji mu godi, ali Grješniku on daje kao Bavljenje sakupljati i gomilati, za dati onome tko godi Bogu. To je također taština i puhanje vjetra.
Prijevod: Tomislav Dretar (Wikizvor, CC BY-SA 3.0); dopune iz javno dostupnih prijevoda.